Osnovna škola Julija Kempfa Požega

In memoriam: Ljiljana Pavlica, prof. (1956.-2018.)

Građanke i građane Slavonske Atene i cijele Zlatne doline pogodila je tužna vijest o odlasku profesorice Ljiljane Pavlice. Rođena je 1956. godine. Nakon osnovne škole završila je gimnaziju u Slavonskoj Požegi. Studij hrvatskoga jezika i književnosti te ruskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u osnovnoj i srednjoj školi kao uzorna profesorica. Posljednji dio svoga radnog vijeka bila je zaposlena u knjižnici Osnovne škole Julija Kempfa u Požegi.

Izvela je na put tisuće učenika. Posebno se istaknula u individualnom pristupu učenicima s posebnim potrebama, ali i s darovitom djecom koja su usmjerena prema čitanju i pisanom izražavanju. Bila je lektorica brojnih znanstvenih radova i raznih publikacija. Jezik, književnost, psihologija i pedagogija područja su koja je izvrsno poznavala. Ta znanja pomagala su joj u obrazovanju i odgoju niza generacija njezinih učenika. Voljela je svoj posao. Bila je odgovorna i marljiva u svemu što je radila. Odrasla je uz oca znanstvenika te je od djetinjstva razvijala svoju privrženost pisanoj riječi. Svoj pogled na svijet oblikovala je pod utjecajem vodećih svjetskih i domaćih pisaca. Izvrsno je poznavala književni opus ruskih književnika poput Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Turgenjeva i niza drugih. Voljela je djela Ive Andrića i Isidore Sekulić. Na njezin intelektualni i ljudski habitus značajno su utjecala i književna djela iz pera Petra II. Petrovića Njegoša. Posebno je voljela dječju književnost. Bila je sjajan stručnjak za hrvatski jezik i književnost. Čitala je mnogo i svakodnevno. Riječ je o intelektualki  širokoga formata i kompleksnih razmišljanja.

Ljiljana je bila tiha, povučena, skromna i samozatajna. Voljela je svoje bližnje i uvijek im bila spremna pomoći u nevoljama. Imala je malo prijatelja. Riječ je o desetak ljudi koji su dijelili njezinu ljubav prema literaturi. Njezino mišljenje mnogima je bilo spasonosni putokaz u prijelomnim trenucima života. Bila je ugodna sugovornica.

Voljela je prirodu, posebno životinje. Njezina razmišljanja tijekom naših subotnjih druženja uz kavu bila su prava riznica znanja i mudrosti.

Dane bolesti proživjela je dostojanstveno kao i cijeli svoj život. Nikada se nije žalila, a mnogo je trpjela. Bila je cijenjena u svojoj sredini. Pojedinci su joj učinili velike nepravde. Na zlo nikada nije zlom uzvraćala. Strpljivo je podnosila svoju muku. Lako je opraštala. I tada su knjige bile njezine najvjernije suputnice.

Bila je istaknuta suradnica Povijesnoga društva Požega. Njezini savjeti u planiranju i realizaciji brojnih projekata bili su izuzetno dragocjeni.

Teško je zamisliti da više nećemo susretati kolegicu Ljiljanu i s njom razmjenjivati misli o životu, bolesti, učenju, čitanju, pisanju, smrti, vjeri, prirodi. Otišla je iz naše sredine tiho kako je živjela. Trajan spomen njezine prisutnosti ostat će u našim srcima i mislima.

Vinko Tadić, prof., predsjednik Povijesnog društva Požega

In memoriam: Vladimir Habijan, vjeroučitelj (1954.-2021.)

Na mjesnom groblju Svetinja u župi Jakšić, 9. kolovoza sahranjen je Vladimir Habijan, vjeroučitelj Požeške biskupije koji duži niz godina poučavao vjeronauk u Osnovnoj školi Julija Kempfa u Požegi. Sprovodne obrede, na kojima je, uz domaće vjernike, sudjelovalo desetak svećenika i 30-ak vjeroučitelja, predvodio je župnik Tihomir Bilešić.

Tijekom obreda predstojnik biskupijskog Katehetskog ureda Marijan Pavelić, uputio je supruzi Ivanki te djeci Jeleni i Mariji, riječi suosjećanja u ime svih vjeroučitelja Požeške biskupije kao i bivših predstojnika te drugih djelatnika Katehetskog ureda: „Poštovana obitelji Habijan! Primili smo tužnu vijest da je u subotu, 7. kolovoza ove godine, nakon kratke i teške bolesti, preminuo Vaš cijenjeni suprug i otac Vladimir, vjeroučitelj Požeške biskupije. Primite izraze iskrene molitvene blizine i dubokog kršćanskog suosjećanja– koje svjedočimo Vama te cijeloj obitelji, rodbini i drugima koji tuguju za plemenitim pokojnikom. U ovom trenutku svaka naša ljudska riječ preslaba je i nedostatna da udijeli potrebnu snagu i utjehu u trenucima u kojima se nalazite. Stoga posežemo za onom Božjom: Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost — to su sjedine ljudske, i krepostan život — zrela starost. I jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio, i jer je živio među grešnicima, On ga je uzeo k sebi. Hrabreni redcima iz Knjige mudrosti želimo uistinu kao vjernici biti zahvalni Bogu ponajprije za dar života vjeroučitelja Vladimira, ali i za sve ono što je kao navjestitelj Radosne vijesti, poučavajući vjeronauk u školi, posijao u srcu mladih naraštaja naše Crkve i Domovine. I u ovim teškim trenucima zemaljskog rastanka, kao vjernici, pogleda smo usmjerena na križ Gospodina našega Isusa Krista s vjerom u Njega u kome svaka naša smrt nije konačnost nego prijelaz u vječnost. Tu je i sva naša snaga i utjeha! Neka Svemogući Bog pokojnog vjeroučitelja Vladimira nagradi za sve dobro koje je tijekom svoga zemaljskog života činio, oprosti mu sve prijestupe i obdari ga radošću zajedništva s njime u vječnosti, a svima koji tuguju za njim neka udijeli obilje svoje utjehe.“, zaključio je u sažalnici predstojnik Pavelić.

Po završetku sprovodnih obreda svećenici, vjeroučitelji i vjernici uputili su se u župnu crkvu sv. Barbare u Jakšiću gdje je za pokojnog vjeroučitelja Vladimira služena sveta misa zadušnica.

Izvor: Požeška biskupija