2017-05-17 08:33:45

Iz medija (Radio Vallis Aurea): Naše putovanje u Tursku

Gosti Školskog zvona učenici su i nastavnici Osnovne škole Julija Kempfa iz Požege. Govorimo o projektu Maths is life, koji škola provodi u ovoj školskoj godini. Više o tome rekli su nam nastavnici Zoltan Bartaky i Silva Mihalj Živković.
Zoltan Bartaky : Radi se o Erasmus + projektu, koji je krenuo 1.10., dobili smo pozitivnu ocjenu negdje u 7. mjesecu prošle godine, a 1.10. jer krenuo službeno i traje do 11. mjeseca 2018. godine.

Kolika je vrijednost projekta?
Zoltan Bartaky: Ukupna vrijednost je oko 120 tisuća eura, ta vrijednost je podijeljena na četiri škole, mi smo koordinatori, zatim imamo osnovnu školu iz Turske koja se zove Suadive Ilkokulu iz Kartepea, zatim iz Litve imamo Saltinis progymnasium koja se nalazi u mjestu Taurage koja je jedno 200 kilometara od Viliunsa i u Slovačkoj imamo zakladnu školu iz Trstica koja je 60 kilometara od Bratislave.
O kakvom je projektu riječ. Projekt nosi naziv Maths is life, što znači da je matematika uključena u cijelu ovu priču?
Zoltan Bartaky: Pokušali smo povezati matematiku, odnosno pokazati ostalima da je matematika oko nas, da u svakodnevnom životu koristimo matematiku, povezujemo sa svim predmetima u školi, s nekim aktivnostima dnevnim koji radimo izvan škole, tako da smo mi podijelili matematiku na dijelove, pa je recimo naš zadatak prikazati je u kuhinji, kolege iz Turske nam pokazuju matematiku kroz arhitekturu, u Litvi imamo matematiku povezanu s prirodom, i u Slovačkoj s prijevozom.

Koliko učenika sudjeluje iz Osnovne škole Julija Kempfa u ovom projektu?
Zoltan Bartaky: Imamo dosta učenika, ali na svaku mobilnost idu četiri učenika u svaku zemlju. Oni su baš direktno povezani, s ostalim učenicima će se raditi radionice koje će biti kod nas.
Do sada ste imali jednu mobilnost u Tursku, pretpostavljam da ćete u ovom projektu i vi biti domaćini?
Zoltan Bartaky: Da, mi smo domaćini u 9. mjesecu. Do sada smo bili u Turskoj, krajem 5. mjeseca idemo u Litvu, onda smo mi domaćini u 9. mjesecu i iduće godine nam još ostaje, mobilnost u Slovačku.


Silva Mihalj Živković bila je upravo na mobilnosti u Turskoj, kada ste bili u Turskoj i kada je to tamo sve izgledalo?
Silva Mihalj Živković : Bili smo od 3.4. do 9.4., učenici koji su sudjelovali, na mobilnosti su Ema Mičević Marušić, Karmen Kopić, Matej Vidović i Leon Terzić, od nastavnika voditelji Zoltan Bartaky i Marko Bagarić, ravnateljica Kornelija Sabljak i ja. Budući da je projekt Matematika je život, sve radionice koje smo imali za učenike i za nastavnike u Turskoj pripremljene su i bile vezane za matematiku. Primjerice matematičke igre su bile vezane uz matematiku, izračunavanje dimenzija građevina, imali smo najviše radionica u jednom velikom zasebnom centru koji obuhvaća sve tehničke znanosti. Nešto jako dobro napravljeno, jako veliko, u donjem dijelu je izložbeni prostor, mi smo ga obilazili dva sata, nakon čega su uslijedile radionice na katu, gdje je posebno predviđeno za rad s učenicima na kemijskim pokusima, matematičkim, elektrotehničkim. Tamo oni dovode djecu vrtićke dobi, vidjeli smo nekoliko skupina gdje se upoznaju od samih početaka sa znanošću, to je jedan pristup koji se sad njeguje u Europi.

Kakvi su dojmovi o turskom obrazovnom sustavu. Jeste li razgovarali, postoji li razlika, kako sve to tamo funkcionira?
Silva Mihalj Živković : Imali smo, budući da smo svi stručnjaci, pa smo dosta o tome razgovarali, ali bile su i radionice za učenike koje je svaka škola pripremila i predstavila svoj školski sustav. Pa tako ima sličnosti i razlika. Recimo, u toj školi u kojoj smo mi bili u Kadepeu, dola ze djeca od vrtićke dobi pa sve do osmog razreda. Manje je učenika u razredu, znači dvadesetak. Sličnost je više nego različitosti. Jedino što je konkretno u Turskoj puno bolja opremljenost učionica po pitanju tehnike, pametnih ploča i sl.


Kako je koncipiran njihov sustav, jeli teže turskim učenicima ili je teže u našem školskom sustavu po pitanju predmeta, broja sati i težine tih predmeta?
Silva Mihalj Živković: Teško mi je procijeniti, mislim da je to sve tu negdje, ali turski učenici provode više vremena u školi. Prijepodne su u školi, odlaze kući na ručak i nakon toga se ponovno vraćaju u školu. Smatram da je možda škola u Turskoj ozbiljnije shvaćena, učenici imaju veće poštovanje prema profesorima.

Vjerujem da ste imali i slobodnog vremena, za obići grad u kojem ste bili, pogledati znamenitosti, vidjeti kako funkcionira turska kultura, način života ljudi ?

Silva Mihalj Živković : Osobno sam impresionirana, mislim da bi vam i ostali to rekli. Mi smo bili u Kartepeu, gradu koji broji oko pola milijuna stanovnika, udaljenom od Istanbula oko 70 kilometara. Imali smo vremena u poslijepodnevnim satima za obilazak uz vodiča, jako su se dobro brinuli za nas cijelo vrijeme i nisu se odvajali da nam ne bi slučajno nešto nedostajalo. Gotovo jedan cijeli dan smo proveli u Istanbulu, dug je put do tamo, promet je strašan, devet trka i izgleda vrlo uzbudljivo. 18 milijuna stanovnika službeno broji Istanbul, kažu da ih ima i više, ali da popis nije potpun. Obišli smo znamenitosti koje se obilaze, Plavu džamiju, Aju Sofiju i još po nekim okolnim mjestima smo obilazili džamije, muzeje, centre... Sama šetnja ulicama je već doživljaj. Uspjeli smo nekako ugurati dva sata vožnje brodom po Bosporu, što je bio poseban doživljaj. Sat vremena smo se vozili po danjem svjetlu i sat vremena po noći. Znači dva sata treba, da se obiđe Istanbul, to je doživljaj... Što se tiče kulture, razlika je velika, ljudi su vrlo uslužni, vrlo pristojni, dobroćudni, možda neočekivano ljubazni. Imam samo riječi hvale za sve što smo tamo doživjeli. Tolerancija prema strancima i različitostima je ogromna, došli smo pred jednu džamiju gdje smo trebali ući i tada su rekli nama ženama koje smo iz Europe da možemo same odlučiti želimo li staviti maramu i pokriti glavu ili ne. Dakle sve je opušteno, bezbrižno, bez straha od bilo kakvih opasnosti, koje nam se serviraju u medijima.

Pretpostavljam da ste probali tursku kuhinju?
Silva Mihalj Živković: Neki malo više, ja osobno sve ono što drugi nisu mogli pojesti. Kuhinja je jako slična našoj jer imamo povijesne okolnosti koje su ostavile jako puno traga. Ne znam tko kod nas ne jede baklavu, ražnjiće, ćevapčiće, sarmu i slične stvari. Vrlo je slična kuhinja našoj, vrlo ukusna, i sadrži puno povrća. Sve smo jeli, sve je bilo dobro i svi smo bili zadovoljni.

Kakva je bila komunikacija, kako Turci dobro barataju engleskim jezikom?
Silva Mihalj Živković: Jednako kao i u drugim državama, neki govore, neki ne govore. Naravno da je to bio otežavajući faktor, ne samo kod Turaka, nego nisu savršeni govornici engleskog jezika ni iz drugih država partnera projekta, ali uspijevali smo se sporazumjeti. S nama je cijelo vrijeme bio profesor Ufuk, profesor engleskog i ravnatelj koji je zadužen za projekte Hakan, oni govore engleski jako dobro. Tako je bilo i u drugim školama iz Litve i Slovačke i oni su imali po jednog savršenog govornika, obično svi vole voditi profesora engleskog. Od nas osam, koji smo išli, svi govorimo tečno engleski, tako da mislim da smo tu bili jači. Učenici su naučili turski, da bi mogli potpuno slobodno komunicirati, prenijeti sve što žele reći, zanimljivo u svakom slučaju.

Bilo je vrlo zanimljivo, slikovito ste nam to opisali, Zoltane kakvi su Vaši dojmovi?
Zoltan Bartaky: Istina, mogu reći samo sve pozitivno, bio sam konkretno u dosta zemalja, nigdje se nisam osjećao tako dobro kao u Turskoj. Nisam se iznenadio, očekivao sam tako nešto. Ne vjerujem medijima. Turci su stvarno uslužni i pošteni i mislim da nitko ne bi trebao ni malo sumnjati, tko planira tamo putovati, mislim da ne može imati apsolutno nikakvih problema.

Silva Mihalj Živković: Kad ste spomenuli učenike koji su bili smješteni u obiteljima, moram reći kako je rastanak izgledao tako da su oni pola sata svi plakali, više ništa ne moram reći
Mislim da je ovakav projekt jedno jako lijepo iskustvo za nastavnike i za učenike, to ne moram ni sumnjati.

Zoltan Bartaky: Uvijek kažem da naziv projekta, zadaci i radionice, nisu toliko bitni, bitno je da se povežemo, da se djeca povežu, da danas sutra imaju prijatelje u tim zemljama i da upoznaju druge kulture. Mislim da je to stvarna vrijednost projekta. Sad, matematika više – manje. Nažalost gdje god da dođemo, možemo samo plakati kada vidimo koliko se ulaže kod nas u školstvo, a koliko u drugim zemljama. Vratit ću se na pametne ploče, koje naše škole nemaju. Zadnji podatak je da je 80 tisuća pametnih ploča u zadnje dvije godine postavljeno u turske škole i to je vrijednost oko 340 milijuna turskih lira, znači pretvoreno u kune to je vrijednost u milijunima kuna, pa možete vidjeti koliko se tamo ulaže u školstvo, koliko kod nas.

Silva Mihalj Živković: Mislim da je kolega savršeno rekao, poanta projekta, bez obzira na temu je povezivanje zemalja. Mislim da će mladi shvatiti što govorim.


Ema, Karmen, Matej i Leon imali su prilike biti u Turskoj. I ispričali su nam svoje doživljaje. Karmen koje ste sve gradove posjetili u Turskoj.

Karmen: Posjetili smo Izmit, Iznik i Istanbul.

Što Vam se najviše svidjelo?

Karmen: Najviše se mi se svidio Istanbul zbog Aja Sofije i Sultanove palače ali i vožnja brodom, gdje smo gledali europsku i azijsku stranu Turske i plesali na brodu.

Ema, imali ste i neke radionice, pa o kakvim radionicama je riječ?

Ema: Prva radionica je bila matematička. Mjerili smo visinu i širinu građevina. Visinu smo mjerili sa sjenom, a širinu s koracima i isto tako bili smo u znanstvenom centru, tamo smo naravno obišli astronomiju, kemiju, fiziku. Bili smo u muzeju papira.

Koje predrasude ste razbili ovim posjetom u Tursku?

Ema: Kada su naši prijatelji i roditelji čuli da idemo u Tursku, preplašili su nas pričama o terorističkim napadima i tamo smo otišli sa strahom, ali kada smo otišli tamo, vidjeli smo da su ljudi preljubazni, gostoljubljivi i osiguranje im je predobro, nema nikakvih opasnosti.

Jako dobro ste se slagali i s domaćinima, rastanak je čujem poprilično teško pao svima?

Ema: Da, svi smo plakati, bilo je dosta emotivno.


Vjerujem da bi vi ovo iskustvo ponovile.

Ema: Da, vratila bih se u Tursku prvom prilikom jer je stvarno prelijepa zemlja i ljudi su jako ljubazni. Preporučila bih svim učenicima ako imaju priliku da se uključe u projekte jer će tako imati priliku otići u drugu državu, upoznati različite kulture. Takvu priliku svakako treba iskoristiti.

Matej možeš li nam opisati kako je sve izgledalo i kakav je tvoj cijeli dojam?

Matej: Smještaj je bio odličan, hrana je bila odlična, baš su nas lijepo primili, a cjelokupni dojam svega je da sam ja oduševljen, sve je bilo jako lijepo.

Leone, kako izgleda turska škola, koju ste posjetili ?

Leon: Njihova škola u Turskoj je puno manja nego naša u Požegi, ali je zato puno bolje opremljena, u svakoj učionici imaju pametne ploče i jako je uredna, red je na svakom mjestu.

Što je ono što vas je najviše impresionirali, odnosno iznenadilo?

Leon: Njihova ljubaznost, veličina i ljepota svih tih građevina koje su na slikama izgledale manje nego što to stvarno jesu. Oduševljen sam, bile su prelijepe i velike, a iznenadilo me što su cijene bile jako povoljne u odnosu na cijene kod nas.

Biste li ponovili ovo iskustvo i zašto?

Leon: Obavezno bi ponovio ovo iskustvo zato što nam je bilo prelijepo i jako smo se dobro proveli, zabavili smo se, puno smo pjevali i plesali i hrana je bila odlična.

Komunikacija u ovom projektu je na engleskom jeziku, kako ste se sporazumijevali s turskim kolegama?

Leon: Svi su znali engleski vrlo dobro i nije bilo nikakvih problema što se tiče sporazumijevanja, trebali smo možda u ponekim trenutcima pomoć nastavnika, ali smo se na kraju uspjeli sporazumjeti.

Što se tiče kulture i običaja u Turskoj, što je ono što vas je naviše impresioniralo po tom pitanju?

Leon: Sve je puno drugačije nego kod nas, ali je prelijepo, sve građevine i njihova arhitektura i njihov odnos prema vjeri.

(teskt preuzet s portala www.rva.hr, zahvaljujemo!)


Osnovna škola Julija Kempfa Požega