Jedan prekrasan, ispunjavajući susret s učenicima OŠ Julija Kempfa, Požega, održan je 03.06.2026.
Upoznavanje priče iz slikovnice, započelo je odmah na početku i prije mog prijedloga kako bi mogao proteći sat; “za koga je ta knjiga napisana, tko je naslikao priču, kako je ta slikarica znala kako djeca izgledaju”…
Ili:” ja imam ptrijatelja , jel vi imate, jeste vi sad ‘poznati’, tko ne voli palačinke-on je čudan/nije normalan, zašto je jež umotan u papir od novina” itd.
Neki su već zaključili da znaju gdje prijateljstvo počinje: u obitelji, u kući, u vrtiću, u parku, u gostima… Bilo je to vrlo korisno, sadržajno i ispunjeno vrijeme.
Za njih kao prave analitičare nove (i starije generacije), za mene kao tvorca nekih budućih priča.
Predstavljanje knjige nije samo priča. To su trenuci u kojima djeca upijaju svaku riječ pa je važno govoriti pripremljeno, smireno, znati što govoriš, kojim tonom govoriš, kakve poruke se kroz djelo provlače i da li uh djeca prepoznaju.
Posebno bogatstvo ovakvih susreta su – spontana, znatiželjna, zabavna dječja pitanja koja traže konkretan odgovor. Odgovor mora biti koristan i primjenjiv.
Zabavno pitanje traži zabavan odgovor. Inače, nemaš prolaz.
To je način na koji se povezujemo s djecom.
Kad smo pitanja upita me nešto tiše jedan dječak:
-Jeste vi poznati?
-Nisam, odgovaram ja. Poznam puno ljudi, ali nisam poznata. Nije mi nešto važno. Meni je nešto drugo važno.
– Što je važno, upita on.
– Ono što je meni dragocjeno.
– Pa šta je dragocjeno? pita dječak.
– Djeca, odgovaram. Meni su dragocjena djeca. Dalje on ne pita.
Dovršava straničnik. Prilazi stolu dok potpisujem knjige i kaže:
– Hoćete li se potpisati na moj straničnik?
– Naravno, kažem ja. Baš si me iznenadio!
– Hvala na potpisu, kaže “mala legenda”.
Trenutak kasnije,
u redu iza legende, stoji pola razreda čekajući – “potpis” na svoj straničnik.
Najljepši susreti ostaju zauvijek u dječjem srcu. I u srcu odraslih ako se sjete koliko su velike male stvari.
Đurđica Gatjal, autorica knjiga za djecu i odrasle












