Jedan prekrasan, ispunjavajući susret s učenicima OŠ Julija Kempfa, Požega, održan je 03.06.2026.

Upoznavanje priče iz slikovnice, započelo je odmah na početku i prije mog prijedloga kako bi mogao proteći sat; “za koga je ta knjiga napisana, tko je naslikao priču, kako je ta slikarica znala kako djeca izgledaju”…

Ili:” ja imam ptrijatelja , jel vi imate, jeste vi sad ‘poznati’, tko ne voli palačinke-on je čudan/nije normalan, zašto je jež umotan u papir od novina” itd.

Neki su već zaključili da znaju gdje prijateljstvo počinje: u obitelji, u kući, u vrtiću, u parku, u gostima… Bilo je to vrlo korisno, sadržajno i ispunjeno vrijeme.

Za njih kao prave analitičare nove (i starije generacije), za mene kao tvorca nekih budućih priča.

Predstavljanje knjige nije samo priča. To su trenuci u kojima djeca upijaju svaku riječ pa je važno govoriti pripremljeno, smireno, znati što govoriš, kojim tonom govoriš, kakve poruke se kroz djelo provlače i da li uh djeca prepoznaju.

Posebno bogatstvo ovakvih susreta su – spontana, znatiželjna, zabavna dječja pitanja koja traže konkretan odgovor. Odgovor mora biti koristan i primjenjiv.

Zabavno pitanje traži zabavan odgovor. Inače, nemaš prolaz.

To je način na koji se povezujemo s djecom.

Kad smo pitanja upita me nešto tiše jedan dječak:

-Jeste vi poznati?

-Nisam, odgovaram ja. Poznam puno ljudi, ali nisam poznata. Nije mi nešto važno. Meni je nešto drugo važno.

– Što je važno, upita on.

– Ono što je meni dragocjeno.

– Pa šta je dragocjeno? pita dječak.

– Djeca, odgovaram. Meni su dragocjena djeca. Dalje on ne pita.

Dovršava straničnik. Prilazi stolu dok potpisujem knjige i kaže:

– Hoćete li se potpisati na moj straničnik?

– Naravno, kažem ja. Baš si me iznenadio!

– Hvala na potpisu, kaže “mala legenda”.

Trenutak kasnije,

u redu iza legende, stoji pola razreda čekajući – “potpis” na svoj straničnik.

Najljepši susreti ostaju zauvijek u dječjem srcu. I u srcu odraslih ako se sjete koliko su velike male stvari.

Đurđica Gatjal, autorica knjiga za djecu i odrasle